Energetika je tradicionalno u europskim državama tretirana kao djelatnost od posebnog nacionalnog interesa. Ulaskom u EU zemlje članice zadržale su dotadašnji način planiranja energetskog razvoja pa je energetska politika EU tako postala suma energetskih politika zemalja članica. Suma energetskih politika nikako nije i optimalna politika ako se EU promatra kao cjelina. Pored toga neki novi izazovi koji se nameću pred EU u području energetike ne mogu se ni riješiti bez cjelovite europske energetske strategije. U međuvremenu pojavio se snažan potencijalni kohezijski faktor – opasnost od klimatskih promjena uzrokovanih antropogenom emisijom tzv. stakleničkih plinova.

Povećana upotreba OIE-a jedna je od ključnih pretpostavki održivog razvoja EU u području energije te ispunjenja zahtjeva s obzirom na smanjenje emisije stakleničkih plinova u atmosferu.U svemu, međutim, postoji još niz neriješenih i problematičnih pojedinosti koje se odnose na tehničke, ekonomske pa i ekološke pokazatelje u vezi s budućim razvojem te koje mogu dovesti u pitanje racionalnost i izvedivost postavljenih ciljeva.